Pre samo dve godine, dijagnozu ED je, po procenama urologa, dobilo više od 10 miliona muškaraca širom SAD. Pritom, seksualna disfunkcija je postala stanje koje „ne bira“: pogađa i mlade i starije muškarce, među kojima su najugrženiji oni koji pate od hroničnih bolesti. Ipak, problem o kome se ne govori dovoljno jeste da ED ne zaobilazi ni muškarace koji su već prošli invazivne tretmane – poput hemioterapije, zračenja i operacije tumora.
Dr Kristofer Dajbert, urolog iz zdravstvenog centra „Village Pointe“ u Nebraski, video je iz sopstvene prakse kako ove dijagnoze utiču na potenciju. Prema njegovim rečima, nastanku ED može doprineti bilo koja vrsta kancera. Budući da dijagnostikovanje i lečenje tumora po pravilu prate stres i pojačani umor, kao posledica se veoma često javlja smanjena želja za seksualnom aktivnošću.
U isto vreme, invazivni tretmani ostavljaju posledice i na celokupno psihofizičko zdravlje. Hemioterapija kod velikog broja ljudi izaziva ekstremni umor, dok hirurške intervencije (pogotovo u predelu genitalija i karlice) mogu direktno da oštete krvne sudove i nerve koji su ključni za normalnu erekciju. Dr Dajbert navodi i da su pojedini tipovi tumora rizičniji – pre svega, rak bešike, prostate i debelog creva, jer njihov položaj može dovesti do povreda okolnih krvnih sudova i nerava. No, pitanje koje dr Dajbert najčešće čuje vezano je za povratak erektilne funkcije nakon izlečenja.
Iz svog iskustva, američki urolog navodi najčešći scenario: dok seksualna disfunkcija kod nekih muškaraca može da se poboljša u periodu od 6 do 12 meseci nakon lečenja, poboljšanja nakon tog vremena su manje verovatna.
Iako na prvi mah zvuči pesimistično, dr Dajbert tvrdi da rešenje svakako postoji. S obzirom na često invazivnu prirodu tretmana kancera, lečenje ED počinje testiranjem hormonskih nivoa, uključujući i testosteron. Ukoliko se ustanovi njegov nedostatak, lekari mogu da preporuče hormonsku terapiju. Dr Dajbert, takođe, dodaje: „Ako je ED povezana sa lečenjem raka, obično se fokusiramo na terapije koje poboljšavaju protok krvi u penis ”.
To znači da se ED u većini sučajeva tretira inhibitorima fosfodiesteraze kao što su Cialis, Viagra i Levitra. U slučaju da oralni lekovi nisu efikasni, dr Dajbert kao alternativu navodi uređaje poput vakuumskih pumpi. One deluju tako što stvaraju vakuum da bi „povukle“ krv u penis, a krv se u penisu zadržava pomoću konstriktivnog prstena.
Još jedna mogućnost su i penilne injekcije – dr Dajbert objašnjava da oko 80% muškaraca uz njihovu pomoć navodi poboljšanje potencije. Međutim, kada ni penilne injekcije ne daju očekivani rezultat, lekari mogu predložiti hirurško rešenje, odnosno ugradnju penilne proteze.
„Ovo se obično smatra poslednjom opcijom“, dodaje dr Dajbert. Jedina mana ovih proteza tiče se fizičkog osećaja tokom odnosa, koji ipak nije identičan „prirodnoj“ erekciji. Međutim, pacijenti ne bi trebalo da gube nadu – više od 90% muškaraca navodi da je zadovoljno rezultatima nakon intervencije, a dr Dajbert zaključuje kako je „penilna proteza sjajna opcija za muškarce kojima ništa drugo ne pomaže”.